Slaviša Stojanović prekinuo šutnju: Ruke su mi bile svezane u Želji, Grbavica zaslužuje više

Postoje angažmani koji traju godinama, a ostave slab trag. I postoje oni koji traju svega mjesec ili dva, a dugo ostanu tema razgovora. Epizoda Slaviše Stojanovića na klupi Željezničara definitivno pripada ovoj drugoj kategoriji.

Slovenski stručnjak stigao je na Grbavicu krajem 2025. godine kao dio projekta koji je najavljivan kao početak novog poglavlja. Uz njega su stizala obećanja o investicijama, stabilizaciji i dugoročnoj viziji. Međutim, između planova i stvarnosti otvorio se jaz koji niko nije uspio premostiti. Nakon samo četiri utakmice Stojanović je spakovao kofere i napustio Sarajevo, ostavljajući iza sebe više pitanja nego odgovora.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, emocije su se slegle. U razgovoru za Reprezentacija.ba prvi put detaljnije govori o kratkoj, ali burnoj epizodi na Grbavici, problemima koje je zatekao, budućnosti Željezničara, stanju u bh. fudbalu, ali i reprezentaciji Bosne i Hercegovine koja je nastupom na Mundijalu ponovo probudila vjeru navijača.

– Proteklo vrijeme donijelo je mir, ali ne i zaborav. Iskreno, i danas često razmišljam o tom periodu. Prvi put u karijeri dogodilo mi se da napustim klub nakon svega nekoliko utakmica i to nije nešto što čovjek lako prihvati. Dolazio sam s velikim ambicijama i uvjerenjem da možemo pokrenuti određene procese, ali vrlo brzo sam shvatio da postoje stvari na koje jednostavno ne mogu uticati. Kada su vam ruke vezane, teško je bilo šta ozbiljno izgraditi, kaže Stojanović na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Ključnu ulogu u njegovom dolasku na Grbavicu imao je dugogodišnji prijatelj i nekadašnji saigrač Nijaz Brković, čovjek koji mu je predstavio projekat koji je tada ulijevao optimizam.

– Sve je krenulo kroz razgovore s Nijazom Brkovićem. Poznajemo se godinama, još iz igračkih dana u Sloveniji, i ostali smo bliski sve do danas. Kada mi je predstavio projekat, ljude koji bi trebali voditi klub i planove za budućnost, osjetio sam iskrenu energiju i želju da budem dio te priče. Znao sam da stanje nije idealno, ali sam vjerovao da postoji prostor za ozbiljan rad. Zato sam i potpisao ugovor na dvije i po godine. Takvi klubovi se ne vraćaju na vrh za tri mjeseca, nego kroz strpljenje i kontinuitet.

Ono što je uspio vidjeti i osjetiti za kratko vrijeme provedeno u Sarajevu ostavilo ga je s uvjerenjem da budućnost kluba prije svega zavisi od jedinstva ljudi koji ga vode.

– Iskreno, nisam veliki optimista ako se neke stvari ne promijene. Kada sam dolazio, uvjeravano me da ne gledamo samo sutra ili narednu utakmicu, nego da pokušamo stvoriti temelje za naredne godine. Ideja je bila da polako gradimo tim koji bi s vremenom mogao postati ozbiljan kandidat za vrh. Međutim, ono što sam shvatio u tom kratkom periodu jeste da nijedan plan ne može uspjeti bez jedinstva. To je možda i najveći problem. Ako klub nema zajednički pravac među ljudima koji ga vode, onda je svaki projekat osuđen na prepreke prije nego što i počne. Željezničar ima ogromnu vrijednost u svojim navijačima. Njihova emocija, odanost i vjera su nešto što se rijetko viđa. Oni su danas možda i najstabilniji dio cijele priče. Ali emocija sama po sebi nije dovoljna.

Boravak u Bosni i Hercegovini donio mu je i prvo direktno iskustvo rada u bh. fudbalu.

– Liga je mnogo zahtjevnija nego što ljudi sa strane često misle. Fizički je vrlo intenzivna, dosta utakmica odlučuje karakter, a ne samo kvalitet. Postoji mnogo talentovanih igrača i dosta neizvjesnosti. Ipak, mislim da je najveći prostor za napredak u brzini igre. Ne govorim samo o trčanju, nego o brzini razmišljanja, reakcije i donošenja odluka. Evropski fudbal danas se igra u nekoliko sekundi, a često upravo tu vidim razliku. Potrebno je dodatno unaprijediti metodologiju rada i treninge približiti standardima najrazvijenijih evropskih liga.

Posebno zanimljiv bio je njegov pogled na trend koji posljednjih godina sve više uzima maha u regionu – oslanjanje na strane igrače. Za razliku od mnogih kolega, Stojanović smatra da klubovi ne smiju izgubiti vlastiti identitet u potrazi za brzim rješenjima.

– Oduvijek sam vjerovao da identitet kluba grade domaći igrači. Ne zato što su domaći, nego zato što razumiju gdje igraju. Oni osjećaju težinu grba, razumiju navijače i znaju šta taj dres predstavlja ljudima. Kada pogledate najveće uspjehe klubova iz regiona, uglavnom ćete vidjeti da su ih nosili igrači koji su odrasli uz taj klub ili barem razumjeli njegovu kulturu. Stranac može biti veliko pojačanje, ali samo ako pravi razliku. Ako nije bolji od onoga što već imate, onda nema smisla. Domaći igrač zna da će sutra prošetati gradom i pogledati navijača u oči. To stvara posebnu odgovornost.

Kao trener koji je u više navrata vodio Levski, nije mogao izbjeći ni komentar na težak evropski poraz Borca od bugarskog velikana.

– Možda ne baš u toj mjeri, ali određene razlike postoje. Levski je veliki klub koji je prolazio kroz brojne krize, ali je uvijek uspijevao pronaći način da ostane konkurentan. Radio sam tamo u različitim okolnostima i znam koliko se insistira na određenim standardima. Bugarski fudbal je posljednjih godina napravio korak naprijed, posebno kroz tempo igre i kvalitet stranih igrača koji dolaze u ligu. Kada govorimo o bh. klubovima, i dalje mislim da najveći prostor za napredak leži u brzini, agresivnosti i odlučnosti. Moderni fudbal ne prašta kašnjenje ni sekundu. Upravo se na tim detaljima danas pravi najveća razlika između evropskog i regionalnog nivoa.

Pratio je i nastupe reprezentacije Bosne i Hercegovine na Mundijalu, gdje su Zmajevi nakon prolaska grupne faze zaustavljeni od selekcije SAD-a. Nastup bh. tima ostavio je snažan utisak na Slovenca, koji vjeruje da najveći izazovi tek dolaze nakon velikog rezultata.

– Mislim da je Bosna i Hercegovina uradila mnogo više od samog rezultata. Ponovo je skrenula pažnju na svoj fudbal i pokazala da može biti konkurentna na najvećoj sceni. To je velika stvar. Sada dolazi možda i teži dio posla – sačuvati kontinuitet. Na Balkanu često nakon velikog uspjeha slijedi period opuštanja, nesuglasica ili nepotrebnih turbulencija. Zato se nadam da će Savez, stručni štab i igrači ostati fokusirani na ono što su izgradili. Posebno me dirnula atmosfera među navijačima. To zajedništvo koje se osjetilo tokom prvenstva bilo je nešto posebno. U takvim trenucima shvatite da fudbal nije samo igra, nego emocija koja povezuje ljude.

Za kraj razgovora dotakli smo se i same završnice Svjetskog prvenstva.

– Ne bih se usudio prognozirati. Argentina djeluje kao ekipa koja uvijek pronađe izlaz kada izgleda da ga nema. S druge strane, Španija ima možda najjasniji sistem igre od svih preostalih selekcija. Ne zavise od inspiracije pojedinca, nego od modela koji funkcioniše bez obzira na okolnosti. Ali ono što me kod Argentine najviše impresionira jeste mentalitet. Gledate ih i imate osjećaj da nijedan duel ne igraju ispod maksimuma. Trče, bore se i vjeruju do posljednje sekunde. Djeluju kao mašina koja odbija stati. A takve ekipe vrlo često osvajaju najveće trofeje, zaključio je.